12.000.000 g. p.n.e. – Na prostoru današnjeg Izraela odvile su se reakcije između vapnenca i uljnog škriljca pri spontanom sagorijevanju te su tako nastala ležišta cementnih spojeva. Ležišta su pronašli izraelski geolozi tijekom 1960-ih i 1970-ih godina.

3000. g. p.n.e. Egipćani – Koristili blato pomiješano sa slamom kako bi povezali osušene cigle. Pri izgradnji piramida koristili i žbuku od gipsa i vapna.

800. g. p.n.e. – Grčka, Kreta i Cipar: koristila se žbuka od vapna koja je bila puno čvršća od kasnije rimske žbuke.

300. g. p.n.e. – Babilonci i Asirci: koristili bitumen za povezivanje kamenja i cigli.

300. g. p.n.e. – 476. n.e. Rimljani se rabili pozzolanski cement iz Pozzuolija, pokraj Vezuva, za izgradnju Apijske ceste, rimskih toplica, rimskog amfiteatra i Panteona te akvadukta Pont du Gard u južnoj Francuskoj. Koristili su vapno kao cementni materijal. Plinije je zabilježio kako je mješavina žbuke sadržavala vapno i pijesak u omjeru 1:4. Vitruvije navodi omjer pozzolanskog pijeska i vapna od 2:1. Životinjska mast, mlijeko i krv koristili su se kao aditivi (tvari koje se dodaju cementu za poboljšanje svojstava). Te građevine postoje još i danas.